Krajem ljeta ‘94., dobijem zadatak da jedan vod regruta Gardijske Brigade odvedem u kasarnu Pazarić u svrhu izvođenja pješadijske obuke.
U isto vrijeme, moj stari vod je poslan na zadatak negdje u brda iznad Ilijaša.
Nakon 15 dana dobijam vijest da je, na koti Jesen, ili Jasen, poginuo Edo i da su još trojica ranjena.
Po povratku u Sarajevo, sretnem novog komandira voda i on mi ispriča šta se desilo. Naša četvorka je naletila na zasjedu, Edo je ostaloj trojici naredio da se izvuku do našeg najbližeg položaja, dok je on ostao da im čuva odstupnicu. Dok su se izvlačili Nene se okrenuo i vidio Edu kako pokušava da vrati jednu bačenu bombu, koja mu je eksplodirala u ruci i raznijela šaku. U istom trenutku vidio je i Avdo kako pada, pokošen rafalom. Pomogao mu je da se podigne i uspjeli su da stignu do našeg rova koji je bio stotinjak metara dalje. Avdu je preuzeo sanitet i prenio u Donje Moštre, gdje su ga operisali i iz torza mu izvadili 5 metaka.
“5 metaka!? Je l’ živ?”
“Nego šta nego živ, međed je to, Romanijski. Nene je njega samo podupro da ustane i on je taj put završio na svojim nogama. Ni pušku im nije ostavio. Eno ga, opet hoda, dig'o se iz kreveta tri dana poslije operacije.”
“Jebote, da mene pogodi 5 metaka, sastavljali bi me pincetom.”
Ovaj me odmjeri i reče: “Ne brini, Plama, to se tebi ne može desiti. 5 metaka nema na tebi gdje stati.”